Otok na kojem ljudi zaborave umrijeti

Američki list The New York Times objavio je nedavno poseban članak pod naslovom "Otok na kojem ljudi zaborave umrijeti" (The Island Where People Forget To Die). Članak se odnosi na priču o jednom borcu ​​Drugog svjetskog rata, grčkog podrijetla, Stamatisu Moraitisu, koji je nakon završetka rata odselio u SAD. Tamo je poprimio američki način života, imao je vilu na Floridi, dva automobila,troje djece, … međutim, 1976 saznao je da ima rak pluća. Devet liječnika je potvrdilo dijagnozu i dali su mu devet mjeseci života. Imao je tada 62 godine. Odlučio se vrati sa suprugom na rodni otok Ikariju, u Egejskom moru, kako bi bio pokopan uz svoje pretke na sjenovitom groblju s pogledom na more. Stamatis se smjestio u tipičnu malu grčku kućicu okrečenu vapnom, u sredini strmog vinograda veličine jednog hektara, na sjeveroistočnoj obali Ikra gdje je odučio umrijeti.

Spremao se umrijeti, a onda ...

U prvo vrijeme dane je provodio u krevetu, dok su ga njegovale majka i supruga. Ali, na otoku je ponovno pronašao vjeru svog djetinjstva i počeo ići svake nedjelje ujutro u malu grčku pravoslavnu kapelicu na vrhu brda, gdje je njegov djed bio svećenik. Kad su njegovi prijatelji iz djetinjstva saznali za njegov povratak, počeli su ga posjećivati svako poslijepodne. Njihovi razgovori znali su trajati satima, uz bocu ili dvije domaćeg vina. "Kako je lijepo umrijeti sretan", razmišljao je tada Stamatis.
Tokom mjeseci koji su slijedili, dogodilo mu se nešto čudno. Kaže da je počeo osjećati da mu se vraća snaga. Jednog dana, dobio je kreativnu ideju i zasadio nešto povrća u svom vrtu. Nije planirao sam ubrati posađeno povrće, ali je uživao u suncu i morskom zraku. U stvari, učinio je to za svoju ženu, tako da ona može uživati ​​u povrću kad on umre.
Prošlo je šest mjeseci,a Stamatis Moraitis je još uvijek bio živ. Nije bio ni blizu agonije, pa je odlučio povećati svoj vrt, a kako je osjećao da mu se snaga vraća, očistio je i obiteljski vinograd. Prilagođavajući se sve više novim izazovima i prihvačajući ležeran život na malom otoku, ustajao je u jutro kada mu se sviđalo, radio je u vinogradu do ranog poslijepodneva, pripremao je dobar ručak, a nakon ručka bi dobro odspavao. U večernjim satima, navikao se odlaziti u lokalnu konobu, gdje je igrao domino do kasna. Godine su prolazile. Njegovo zdravlje se nastavilo poboljšavati. Nadokupio je nekoliko komada namještaja u roditeljskoj kući gdje je živio. Razvio je vinograd koji daje 1500 litara vina godišnje. Danas, 35 godina kasnije, kad mu je 97 godina (prema službenom dokumentu koji on osporava, jer tvrdi da ima 102), on više nema rak. Nikada nije slijedio kemoterapiju, niti je uzimao lijekove bilo koje vrste. Sve što je učinio bilo je da je otišao na otok Ikariju.

Da li je ovaj slučaj reprezentativan?

O slučaju Stamatisa Moraitisa i otoku Ikariji, izvijestio je znanstvenik iz National Geographic Society (izdavač poznatog magazina Nacionalnog Geographic), koji se specijalizirao za proučavanje života ljudi koje karakterizira izuzetna dugovječnost.
Mnogo je već lijepih priča ispričano o stanovnicima doline Vilcabamba u Ekvadoru, o Hunzama u sjevernom Pakistanu i gorštacima Kavkaza u Gruziji koji žive više od sto godina u prosjeku. No, danas znamo da je podrijetlo tih mitova, jednostavno činjenica da većina tih dugovječnih ljudi ne zna svoju dob, a da su neki istraživači dozvolili da ih se manipulira. Međutim, danas je poznato da se žene koje žive najduže na svijetu nalaze na otoku Okinawa u Japanu. Za muškarce, to je pokrajina Nuoro, Sardinija, koja ima najveću koncentraciju stogodišnjaka. U Kostarici, na poluotoku Nicoya, otkrivena je populacija od 100.000 stanovnika mješanog podrijetla , s nižom stopom smrtnosti od prosjeka za 50 godina. A tu je i grad u Kaliforniji, Loma Linda, dom adventista sedmog dana (crkve inspirirana kršćanstvom), čiji životni vijek iznosi 10 godina duže od američkog prosjeka.
Belgijski demograf Michel Poulain utvrdio je u zajedničkoj studiji sa Sveučilištem u Ateni da na Ikariji ljudi navrše 90 godina dva i pol puta češće nego Amerikanci, a pogotovo muškarci koji imaju čak četiri puta veću vjerojatnost doživjeti 90 godina i općenito su boljeg zdravlja. Još je lijepše što oni žive 8-10 godina duže prije nego što umru od dijagnosticiranog raka ili kardiovaskularnih bolesti, manje pate od depresije,a stopa demencije čini samo jednu četvrtinu od stope koju ima američko stanovništvo!

Tajne Ikarije

Prema riječima dr Leriadisa, liječnika na Ikariji, dobro zdravlje ljudi na otoku povezano je s njihovim načinom života i dobrim društvenim odnosima među stanovnicima, ali i s jednom vrstom biljnog čaja, "Planinskim čajem" od suhih trava koje rastu na otoku,a koji se pije pred večer.
Sasastoji se od mješavine divljeg mažurana, kadulje, ružmarina, pelina, lišća maslačka i metvice kojoj se dodaje malo limuna.
Dr. Ioanna Chinou, profesor farmacije na Sveučilištu u Ateni, i jedna od najboljih europskih stručnjaka za bioaktivna svojstva biljaka, potvrdila je:
Ovaj čaj je glavni izvor polifenola sa snažnim antioksidativnim svojstvima. Većina ovih biljaka su blagi diuretik, što je ujedno dobro protiv hipertenzije.
Na otoku med vide kao panaceju. "Med koji se ovdje dobiva, nećete naći nigdje drugdje u svijetu", kaže dr Leriadis.
"Ovdje ga koristiti za sve, od tretiranja ozljeda, mamurluka, ili protiv gripe. Stariji ljudi ovdje uvijek započinju dan sa žlicom meda, jer ga smatraju lijekom. "

Osnovna prehrana na Ikariji

Za doručak, stanovnici Ikarije piju kozje mlijeko, vino, čaj od kadulje ili kavu, kruh i med.
Za ručak, to je gotovo uvijek leća ili grah, krumpir, salata od maslačka, komorač i biljka slična špinatu koja se zove horta a također i sezonsko povrće, sve popraćeno maslinovim uljem.
Večera se sastoji od kruha i kozjeg mlijeka. Na Božić i Uskrs, zakolje se domaće uzgojena svinja i jede slanina u malim količinama tijekom sljedećih mjeseci.
Treba imat na umu da kozje mlijeko sadrži triptofan, aminokiselinu prekursor serotonina, hormona dobrog raspoloženja.
Dr. Christina Chrysohou, kardiolog Medicinskog fakulteta na Sveučilištu u Ateni, proučavala je prehranu 673 stanovnika Ikarije i otkrila da oni troše šest puta više mahunarki (grah, leća, grašak) od Amerikanaca, da jedu ribu dva puta tjedno, a meso pet puta mjesečno, i piju dvije do tri šalice kave i dvije do četiri čaše vina dnevno. Naravno, tajna zdravlja stanovnika Ikarije možda se nalazi i u onome što oni NE jedu. Bijelo brašno i šećer odsutni su iz njihove tradicionalne prehrane.

(C) 2019 Lada Šnajder. Sva prava pridržana